Govor predsjednika Mesica na godišnjoj skupštini Društva za jugoistocnu Europu
Poštovani gospodine Erler,
Uvaženi profesore Markschies,
Gospode i gospodo,
Prije svega dozvolite mi da ovoj renomiranoj instituciji iskreno zahvalim na tome, što mi je svega nekoliko dana prije isteka mojega desetgodišnjeg predsjednickog mandata omogucila da napravim neku vrstu bilance moje politicke karijere. Tocnije bi bilo reci: moje dosadašnje politicke karijere, jer ja ni kao bivši predsjednik nemam namjeru biti neaktivan.
Govor predsjednika Mesica na godišnjoj skupštini Društva za jugoistocnu Europu
Poštovani gospodine Erler,
Uvaženi profesore Markschies,
Gospode i gospodo,
Prije svega dozvolite mi da ovoj renomiranoj instituciji iskreno zahvalim na tome, što mi je svega nekoliko dana prije isteka mojega desetgodišnjeg predsjednickog mandata omogucila da napravim neku vrstu bilance moje politicke karijere. Tocnije bi bilo reci: moje dosadašnje politicke karijere, jer ja ni kao bivši predsjednik nemam namjeru biti neaktivan. To napominjem samo usput.
Bilo bi, mislim, dosadno kada bih vam naprosto iznosio svoj životopis. A i ne vjerujem da to ocekujete. Opredijelio sam se za drugaciji, a nadam se i atraktivniji pristup temi. Govorit cu o pojedinim razdobljima mojega života, o tome kako su me ta razdoblja obilježila, ali i o tome koje su karakteristike mojega politickoga djelovanja, koja su moja uvjerenja i opredjeljenja njihova posljedica.
Moram ipak poceti s – pocetkom, drugim rijecima s djetinjstvom. Ja sam, naime, kao dijete doživio Drugi svjetski rat. Vidio sam najprije kako su iz škole koju sam pohadao nestali moji suucenici – Židovi i Romi. A nestali su od danas na sutra. Naravno, da mi djeca nismo razumjeli o cemu je rijec, odrasli su znali, ali su iz straha šutjeli. Kroz to upoznao sam i okupaciju, ali i karakter kvislinške države koja se, doduše, nazivala Hrvatskom, ali koja nije bila ni država, ni nezavisna, ni hrvatska.
Kada kažem da nije bila hrvatska, onda prije svega mislim na cinjenicu da je sve ono što je zavrjedivalo respekt u hrvatskome društvu bilo na strani antifašistickog otpora – bilo aktivno, bilo tajnom potporom. Ubrzo, našao sam se na oslobodenom podrucju, najvecem oslobodenom podrucju u okupiranoj Evropi. Doživio sam pocetke funkcioniranja nove vlasti – išao sam u školu, vidio kako se stvara mreža zdravstvene zaštite, vozio sam se cak i željeznicom.
Na samome kraju rata, pred naletom njemackih snaga koje su se povlacile iz Grcke, morali smo izbjeci u Madarsku, gdje su nas najprije prihvatile bugarske, a potom sovjetske snage. Cim se stanje u Hrvatskoj konsolidiralo, vratio sam se. Moram još dodati da je moj otac bio aktivni sudionik antifašistickog pokreta na cijem su celu – to je nepobitna cinjenica – stajali komunisti, ali ciji su pripadnici – a to je takoder nepobitna cinjenica – u vecini bili nekomunisti.
Dakle tada, u danima Drugoga svjetskog rata, ja sam spoznao što su fašizam i nacizam na djelu, vidio sam rezultate politike onih hrvatskih snaga koje su se opredijelile za to da budu saveznice sila Osovine. I tada sam, kao dijete, stekao spoznaju koju nisam promijenio do dana današnjega, dapace, ona je danas cvršca nego ikada, da je – naime – fašizam zlocin u ideji i u realizaciji te ideje. Bolje i tocnije definicije mislim da nema.
U tim djecjim iskustvima treba tražiti korijene mojega antifašizma, ali i razloge zašto sam tako uporno – cesto uz nemale otpore – u svojim predsjednickim godinama inzistirao na antifašizmu kao na temelju moderne hrvatske države. Dakle – ne samo zato što je tako zapisano u hrvatskome Ustavu, nego zato što sam zlocinacki fašizam vidio i doživio na djelu, jednako kao što sam na djelu doživio i herojstvo antifašistickih boraca za slobodu.
U Jugoslaviji, sazdanoj – barem u teoriji - na novoj matrici, bitno razlicitoj od one monarhisticke, u Jugoslaviji – federaciji ravnopravnih naroda u njihovim saveznim državama, republikama, završio sam školu i nakon toga studij prava. Kao mladic sudjelovao sam i na tzv. omladinskim radnim akcijama. Bio je to projekt smišljen u prvome redu zato da bi zbližio mlade iz svih dijelova Jugoslavije, nakon rata koji je – osim što je bio izraz otpora okupaciji – u mnogome imao i obilježja gradanskoga, medunacionalnog i vjerskog rata.
Današnji mladi o tome znaju malo, ili ništa, ali cinjenica je da su na te radne akcije dolazili mladi iz cijeloga svijeta. Kao predsjednik Hrvatske imao sam prilike susresti i neke strane državnike koji su mi se pohvalili svojim sudjelovanjem u obnovi Jugoslavije. Bilo je to, dakle, vrijeme obnove, vrijeme poleta i samopouzdanja koje je karakteriziralo Jugoslaviju, osobito nakon sukoba Tito – Staljin.
Danas je, barem na podrucju bivše Jugoslavije, moderno govoriti o Titu kao o autokrati, diktatoru, inicijatoru masovnih ubojstava nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Istina je – Tito nije bio demokratski vladar, mada je uživao nepobitnu podršku goleme vecine stanovnika. Bio je covjek, politicki formiran u komunistickom duhu i iskreno uvjeren da komunistickoj partiji i samo njoj, odnosno Savezu komunista – kako se ona kod nas zvala - pripada pravo vodenja zemlje i upravljanja sudbinom naroda.
No, u isto vrijeme Tito je bio i nacionalista – ne hrvatski, mada je on bio Hrvat, još manje srpski, mada je desetljecima stolovao u glavnome gradu Srbije koji je bio i glavni grad federacije. Ne, Tito je bio jugoslavenski nacionalista, spreman da u ime obrane nacionalnih interesa Jugoslavije, a još više demonstriranja njene neovisnosti, najprije ruši americke avione koji su bez dozvole prelijetali Jugoslaviju, a potom da se odupre Staljinu pred kojim je drhtala cijela istocna Evropa, ali zapravo i ostatak svijeta.
Moja mladost u komunistickoj Jugoslaviji ostavila mi je pecat nepopustljivosti, kada sam uvjeren da sam u pravu i da radim za korist svoje domovine. To što govorim nije nikakva apologija komunizma, jer bi se s mnogo argumenata moglo raspravljati o tome zaslužuje li režim koji je tada vladao u Jugoslaviji uopce naziv komunisticki, ili je možda tocnije nazivati ga neovisnom autokracijom s izraženom socijalnom notom.
O likvidacijama zarobljenika – pripadnika kvislinških postrojbi – koji su odbijali predaju punih tjedan dana nakon službenoga završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi, niti se tada govorilo, niti se puno znalo.
Obitelji nekih dobile su kratku obavijest da je „taj i taj“ izveden pred Narodni sud, osuden na smrt zbog suradnje s okupatorom i da je presuda izvršena. Mnogi nisu dobili nikakvu obavijest. Tek – ljudi su nestali.
Naravno, da je to zlocin i naravno da takvo postupanje zaslužuje svaku osudu. Cinjenica je, medutim, da su se slicne stvari dogadale širom do tada okupirane Evrope i da ni jedan celnik nekoga pokreta otpora nikada zbog toga nije prozivan. Teško mi je vjerovati da Tito za likvidacije nije znao, mada je cinjenica da ne postoje dokumenti koji bi tako nešto dokazivali – kod nas nije bilo Wansee konferencije na kojoj bi bilo zakljuceno likvidiranje zarobljenika.
Postoje, medutim, pisane i ponovljene Titove naredbe s kraja rata kojima imperativno traži da se za zarobljenicima postupa u skladu sa Ženevskim konvencijama. Govorim o tome malo opširnije, jer je to tema koja me pratila svih deset godina mojega predsjednickog mandata, a definiranje odnosa prema ratnim zlocinima, i to objektivnoga odnosa, nametnula su nam mnoga zbivanja i iz ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija.
Nakon studija krenuo sam u pravnicku karijeru, da bih na kraju postao sudac. Bio sam, a to nikada nisam sakrivao, i clan Saveza komunista. S jedne strane vidio sam u njemu snagu koja je vukla zemlju prema naprijed, a s druge – bit cu krajnje otvoren – clanstvo u jedinoj i vladajucoj politickoj stranci mnoge je stvari u životu cinilo jednostavnijima. To me, medutim, nije sprijecilo da godina 1965. udem na politicku scenu na nacin koji je, doduše, bio legalan, ali nimalo jednostavan, a politicki u odredenoj mjeri i rizican.
Tadašnji zakon omogucavao je, naime, da na izbore – osim kandidata koje je kroz masovnu organizaciju koja se zvala Socijalisticki savez odredivala Partija – izadu i oni kandidati koji dobiju pisanu potporu stotinu gradana. U mojem rodnom mjestu, Slavonskoj Orahovici, nije mi bilo teško prikupiti stotinu potpisa. Izašao sam na izbore i pobijedio, usprkos protukandidatima Socijalistickoga saveza.
Iz toga iskustva nosim spoznaju da ima smisla ici i neortodoksnim putovima, da ne treba slijepo prihvacati ono za cim se povodi vecina.
Ne, ja time nisam demonstrirao nikakvo disidentstvo. Ali, pokazao sam da se može i drugacije – u skladu sa zakonom, ali ipak – drugacije. Vrijeme disidentstva doci ce tek godine 1971.
U meduvremenu bio sam gradonacelnik mojega rodnoga mjesta i, služeci se i opet neortodoksnim, ali ne i nelegalnim metodama, nastojao sam potaknuti gospodarski razvoj. Zasmetao sam, ipak, partijskim tvrdolinijašima, pa je cak i do Tita došla prica o tome kako neki mali predsjednik opcine u Slavoniji uspostavlja kapitalizam. Ipak, nitko me tada nije dirao, niti sam snosio bilo kakve posljedice.
I opet jedno novo iskustvo i nova spoznaja koja ce mi itekako pomoci u predsjednickim godinama – hrabrost se isplati, ona nije isto što i nepotrebni rizik, ako covjek zna što radi i zašto to radi.
Godine 1971. bio sam, kao clan Saveza komunista sudionik reformskog pokreta koji je danas poznat pod imenom Hrvatsko proljece. Njegovi su inicijatori smjerali na reformu federacije i u pocetku su imali izricitu Titovu podršku. No, s vremenom stvari su pocele izmicati kontroli, sve su glasniji postajali oni koji su – za tadašnje vrijeme – postavljali potpuno nerealne zahtjeve, na primjer: formiranje hrvatske vojske i mjesto za Hrvatsku u Ujedinjenim narodima, a kada su studenti u Zagrebu proglasili štrajk ultimativno tražeci promjenu saveznog zakona o raspolaganju devizama, stvar je bila osudena na propast.
Tito se našao u procjepu izmedu vodstva Armije koja je u našem pokretu vidjela opasnost za socijalizam i jedinstvo zemlje i ponude sovjetskoga vode Brežnjeva da pruži „bratsku pomoc“. Pragmatican, kakav je bio, a orijentiran do kraja na ocuvanje Jugoslavije, Tito je digao ruke od nas i proglasio nas opasnim nacionalistima s kojima treba razracunati. Nastupilo je vrijeme smjena i cistki, negdje vecih i grubljih, negdje manjih i kozmetickih.
Ja sam potpao pod onu prvu kategoriju i završio sam u zatvoru, gdje sam proveo godinu dana. Govorim to bez ikakvoga osjecaja gorcine. Znao sam u što se upuštam, nastojao sam s dijelom vodstva reformskoga pokreta sprijeciti najgore, ali kada je došlo vrijeme obracuna nisam svojim dojucerašnjim suborcima okrenuo leda. Dijelio sam njihovu sudbinu pri cemu odgovorno tvrdim da politicki zatvorenici, pripadnici Hrvatskog proljeca, u zatvorima nisu bili maltretirani. Druga je stvar to, što sam nakon izdržane kazne imao golemih teškoca da nadem posao i da godinama nisam mogao putovati u inozemstvo.
Iz toga razdoblja, odnosno na temelju toga iskustva, ponio sam spoznaju o potrebi, zapravo neizbježnosti, da se snose posljedice za vlastite postupke i da se iskazuje solidarnost s onima s kojima se dijele ista uvjerenja i stremi istim ciljevima.
Kao bivši politicki zatvorenik, još k tome i izbacen iz Saveza komunista, u sedamdesetim godinama u politickome životu nisam imao mjesta. Zaposlio sam se napokon na celu jednoga uspješnoga arhitektonskoga biroa. Vodio sam poslove, trudio se da dobijemo nove narudžbe – i u Jugoslaviji, i u svijetu - a projekte su – naravno – izradivali oni cija je to struka.
I stekao sam još jednu životnu spoznaju: što god covjek radio, poslu se mora predati potpuno i nastojati da u njemu ostvari najbolje moguce rezultate.
Godine 1980. umro je Tito i pocelo je urušavanje Jugoslavije, mada to za mnoge još nije bilo do kraja razvidno. Srecom, a vjerojatno shvacajuci da ce poslije njega federaciju biti teško održati, Tito je godine 1974. prihvatio novi ustav kojim je najprije uvedeno kolektivno državno vodstvo u kojemu su ravnopravno bile zastupljene sve republike i pokrajine. Naglašavam ovo: i pokrajine, jer to valja znati u kontekstu onoga što ce se mnogo godina kasnije dogadati s Kosovom.
Dalje - Ustav iz 1974., a to mnogo govori o Titu kao politicaru, najvecim je dijelom omogucio realiziranje zahtjeva, govorim o onim realnima, što smo ih isticali za vrijeme Hrvatskoga proljeca. I napokon, taj je Ustav dao pravnu podlogu koja ce pocetkom devedesetih godina omoguciti osamostaljenje Hrvatske.
Mada sam bio do grla u poslovima izgradivanja škola i sportskih dvorana, politika me nikada nije prestala privlaciti. Pa sam se potkraj osamdesetih godina, u vrijeme kada se naziralo da nastupa razdoblje višestranacja i politickog pluralizma, prikljucio osnivacima Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja ce pod vodstvom Franje Tudmana osvojiti vlast na izborima godine 1990. S obzirom na to kako ce se kasnije ta stranka profilirati, moram reci da su u njezinome originalnome vodstvu bili sve redom antifašisti.
Hrvatska i Slovenija, zakoracivši na put pluralizma, tražile su reformu federacije. Bilo je to vrijeme kada se na razini savezne države prakticno raspao Savez komunista, jer nije mogao izdržati nalet nacionalizma nove politicke zvijezde Srbije, Slobodana Miloševica. I taj isti Miloševic bio je taj koji je sprijecio sve pokušaje da se dode do rješenja krize federacije. Postojao je tada plan o tome da sve republike proglase samostalnost i da dan nakon toga potpišu konfederalni ugovor koji bi važio nekoliko godina, pa bi se nakon toga procijenilo što i kako dalje.
Na žalost – sve je palo na Miloševicevom protivljenju. I ne samo to. Uspio je, igrajuci na kartu velikosrpskog nacionalizma, uz parolu: gdje živi i jedan Srbin, tamo je Srbija, pobuniti dio srpske manjine u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Kao predstavnik Hrvatske bio sam tada clan, odnosno predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. I bio sam to toliko dugo, dok je federacija – koliko-toliko – postojala. A kada se i Predsjedništvo raspalo, vratio sam se u Zagreb, uz izjavu kako Jugoslavije više nema, pa je moj posao završen.
Pokušavao sam senzibilizirati i medunarodnu javnost, upozoravajuci na prijeteci rat i tražeci preventivno djelovanje Ujedinjenih naroda, ali – bez uspjeha.
I danas sam cvrsto uvjeren da rat nije bio neminovan, da smo se mogli razici u miru kao Cesi i Slovaci. Miloševic to nije dozvolio i to je njegov povijesni grijeh, pa i više od toga: zlocin. Kada je dezorijentirano vodstvo Jugoslavenske narodne armije prešlo na njegovu stranu, kada su pripadnici drugih naroda napustili tu armiju i ona se, sa svojim velikim arsenalom, pretvorila u srpsku armiju, podržavajuci otvoreno pobunu u Hrvatskoj, bilo je, medutim, ocito da je rat neizbježan.
Izloženi unutarnjoj pobuni koja je u obliku agresije bila podržavana izvana, morali smo - u uvjetima rata - stvarati vojsku i državu, te obraniti tu državu. Sve je govorilo da smo osudeni na neuspjeh, ali uz potporu goleme vecine naroda, nismo se povukli. I uspjeli smo u svemu, na žalost uz golemu cijenu u ljudskim životima i uništenim egzistencijama, a uz to i uz nedvojbeno pocinjene ratne zlocine i s hrvatske strane, koje ni na koji nacin ne može umanjiti, niti relativizirati cinjenica da su pobunjenici pocinili više zlocina.
Rat je zatrovao medunacionalne odnose, otvorio prostor za plasiranje neutemeljenih klišea o drugima i drugacijima, a pod krinkom demokracije provukao se podli obracun s antifašizmom prikriven razracunavanjem s komunizmom koji – to moram naglasiti – u bivšoj Jugoslaviji nije bio ni slican sustavu pod kakvim su stenjale zemlje istocne Europe.
I još jedna dodatna kolateralna posljedica rata – pod utjecajem dijela Hrvata, povratnika iz emigracije, išlo se putem homogeniziranja nacije na osnovi u najmanju ruku toleriranja falsificiranja povijesti Drugoga svjetskog rata. Posve konkretno: uzor se tražio u zlocinackoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pa su se neki cak i javno hvalili ratnim savezništvom s Trecim Reichom. Pustili smo tada iz boce poslovicnog duha i s njime imamo posla još i danas.
Moram priznati: usprkos mojem cvrstom antifašistickom opredjeljenju dao sam se u nekoliko trenutaka zavesti tom atmosferom, osobito kada sam prikupljao novac za obranu medu hrvatskim iseljeništvom.
Iz toga razdoblja stekao sam još tri životne spoznaje: prvo, ne povlaci se, kada si uvjeren u ispravnost onoga što ciniš, pa i onda kada izgleda kako nemaš izgleda na uspjeh.
Drugo, ne pravi kompromise sa svojim uvjerenjima, jer ce te to kad-tad sustici. Velika mi je satisfakcija da mi hrvatski antifašisticki borci, koji bi na to imali najvece moralno pravo, to nikada nisu predbacili.
I, trece, nema opravdanja ni za ciji ratni zlocin, ali nema opravdanja ni za to da se bilo koji narod proglasi zlocinackim. Krivnju valja individualizirati. Na toj potonjoj spoznaji izrasla je kasnije moja cvrsta i beskompromisna potpora suradnji s Haaškim sudom.
U novoformiranoj državi bio sam medu vodecim politicarima, na poziciji predsjednika parlamenta i na visokoj stranackoj dužnosti; i to sve do trenutka kada sam spoznao da predsjednik Tudman, kojemu ne mogu poreci da je prepoznao i majstorski iskoristio trenutak za hrvatsko osamostaljenje, pregovara s Miloševicem o podjeli susjedne Bosne i Hercegovine u kojoj su se u tome trenutku Bošnjaci i Hrvati grcevito branili od srpske agresije.
U tome nisam želio sudjelovati. Javno sam progovorio protiv takve politike, napustio stranacku i državnu funkciju, formirao novu stranku i postao oporbeni politicar, žestoko napadan kako iz vrha politike, tako i iz medija, bliskih tome vrhu.
I ništa me od toga nije smelo, a donijelo mi je i novo životno iskustvo, odnosno spoznaju: nema nicega cime bi se moglo opravdati odricanje od iskrenih životnih i politickih, a naravno i moralnih uvjerenja.
Kada sam godine 1999. najavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike, vrlo je malo bilo onih koji su mi davali bilo kakve šanse. Jedan naš poznati politolog rekao mi je tih dana: „Slušaj Stipe, ja bih glasao za Tebe, ali nema smisla, neceš dobiti ni 2% glasova.“ I, usprkos tome, pobijedio sam. Biraci su prepoznali i mene, i platformu na kojoj sam nastupao. A ta je platforma bila zasnovana na svim ovim životnim spoznajama koje sam do sada spominjao i koje sam stjecao u razlicitim razdobljima mojega života.
Prije deset godina nastupio sam dužnost Predsjednika, u utrci za tu funkciju pobijedio sam još jednom, a napustit cu je za pet dana. U tih deset godina razbio sam medunarodnu izolaciju Hrvatske, doveo je u Atlantski savez i pred vrata Europske unije, te profilirao kao iskrenoga pobornika regionalne suradnje, ali i aktivnog cimbenika svjetske politike.
I tih deset godina donijelo mi je još jednu spoznaju: funkcija, pa ni ona najviša, ne cini covjeka, a ako podlegnete sirenskom zovu vlasti – na najboljem ste putu da prestanete biti covjek i da se nakon silaska s funkcije nadete potpuno osamljeni.
Ja cu od 19. veljace, u skladu s našim zakonima, a slicno praksi u mnogim drugim zemljama, funkcionirati u Uredu bivšeg predsjednika. I, u to sam siguran, necu biti ni sam, ni usamljen.
Evo, dao sam vam presjek mojega života, kako bih vam pokušao približiti kljucna opredjeljenja koja su me vodila: bio sam i ostajem antifašista; bio sam i ostajem pobornik napretka, ukljucujuci hrabro istraživanje novih putova; lojalan sam prema ljudima s kojima idem prema istome cilju i solidaran sam s njima; ne bojim se, niti kalkuliram kada sam uvjeren u ispravnost onoga cemu težim, cvrsti sam pobornik tolerancije i prihvacanja razlicitosti, te gonjenja onih koji rade protiv toga, ukljucujuci ratne zlocince i – napokon – bio sam i cijeloga života ostao onakav kakav jesam: ozbiljan, temeljit i promišljen u onome što radim, spreman na šalu i opuštanje kada ne radim, osjetljiv na nevolju koja pogada bilo koga i bilo gdje i nadasve: pobornik istine.
Bio sam i jesam politicar, neki mi laskavo pridaju i atribut državnika, ali prije svega bio sam, jesam i ostajem – covjek.
Hvala vam što ste me saslušali!
www.predsjednik.hr/default.asp?ru=1&gl=201002140000001&sid=&jezik=1
Priopćenja
