Ministarstvo vanjskih i europskih poslova

GOVOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE NA SASTANKU APAG GRUPE (ATLANTIC PARTNERSHIP ADVISORY GROUP)

GOVOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE NA SASTANKU APAG GRUPE (ATLANTIC PARTNERSHIP ADVISORY GROUP) "Svako odgadanje ili usporavanje integracije spremnih aspiranata usporava stvaranje uvjeta za održavanje pune i dugorocne stabilnosti. Trebamo se polako oslobadati „kulture zavisnosti“ i preuzimati odgovornost za našu buducnost. A to možemo najbolje u okviru clanstva".

GOVOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE NA SASTANKU APAG GRUPE (ATLANTIC PARTNERSHIP ADVISORY GROUP) Poštovane dame i gospodo, Na pocetku vas želim sve pozdraviti u Republici Hrvatskoj i zaželjeti vam uspješan rad. Okupili ste se danas ovdje kako bi raspravili neke od vrlo važnih tema za NATO savez, ali i za buducnost europskog prostora. I ja želim s vama podijeliti neka svoja razmišljanja o jednoj temi, a to je sigurnost perspektive jugoistoka Europe. Raspad poretka hladnog rata znacio je stvaranje nove politicke konfiguracije europskog prostora. Gotovo istodobno na europskom kontinentu dogadali su se procesi dezintegracije i integracije. Zapadna se Europa usmjerila prema ucvršcivanju integracija koje su gradene tijekom vrlo izazovnog vremena blokovske podijeljenosti, dok se istocna Europa suocila s raspadom politickog totalitarnog poretka, njegovih organizacije i svega onoga što je nekada predstavljalo monolitni, komunisticki istocni blok. Na prostoru jugoistocne Europe tijekom hladnog rata egzistirala je socijalisticka Jugoslavija cije se jedinstvo izgradivalo na autoritetu i karizmi Josipa Broza Tita, te na ulozi i utjecaju višenacionalne Komunisticke partije i vojske. Smrt Tita znacila je i pocetak slabljenja integrativnih faktora, te jacanja nacionalnih zahtjeva za drugacije uredenje socijalisticke zajednice. Jedan od onih koji je raspad Jugoslavije želio iskoristiti za potrebe stvaranja Velike Srbije, pod izgovorom ocuvanja Jugoslavije, bio je Slobodan Miloševic. Srpski kadar u zajednickoj jugoslavenskoj vojsci pronašao je u njemu novoga lidera i s vremenom u potpunosti ovladao velikim vojnim strojem kojeg su stvarali svi narodi u bivšoj državi. Da tragedija bude veca, vojska koju su zajednicki financirali i gradili svi gradani, upotrijebljena je za rat i nasilje protiv tih istih gradana. Posljedice su svima nama jako dobro poznate. Dakle, Jugoistocna Europa se, uz sve probleme raspada poretka hladnog rata i politickog totalitarnog poretka, suocila i s ratnim strahotama. Cetiri godine rata, kao i drugi oblici nasilja koji su bili prisutni u godinama nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na prostoru bivše socijalisticke Jugoslavije, unazadili su procese demokratske konsolidacije, politicke i ekonomske tranzicije. Umjesto brzog prikljucivanja integracijskim procesima, cijela je regija zastala i još uvijek se bavi posljedicama ratova i nasilja. U takvim je uvjetima prikljucak puno teže uhvatiti. Ali, primjer Republike Hrvatske to najbolje pokazuje, nije i nemoguce. Procesi demokratske, politicke i ekonomske tranzicije na jugoistoku Europe izuzetno su složeni. U njima moraju sudjelovati jednako regionalni cimbenici, kao i vanjski, kojeg najcešce zovemo zajednickim imenom – medunarodna zajednica. Ona je u konfliktima na ovome prostoru sudjelovala na razlicite nacine i u razlicitim oblicima. Svaki od njih je imao uspjehe i ogranicenja. Medutim, mora se priznati, bez medunarodne zajednice, stabilizacija jugoistoka Europe išla bi mnogo teže. Medunarodna zajednica kreirala je i provodila razlicite operacije i misije za rješavanje sukoba i upravljanje post-kriznim poretkom u našoj regiji. Kako vrijeme prolazi tako postaje jasno da dugorocnije stabilizacije regije nema bez preuzimanja odgovornosti regionalnih cimbenika. A da bi oni mogli odigrati svoju ulogu, moraju za to biti spremni i osposobljeni. Treba naglasiti kako NATO, zajedno s Europskom unijom, participiraju na razlicitim razinama u pripremama regionalnih država u preuzimanju sve više odgovornosti za regionalnu sigurnost i stabilnost. NATO je puno ucinio kroz svoju nazocnost u onim dijelovima regije koji još uvijek nose potencijale šire destabilizacije, ali isto tako i kroz bilateralnu i multilateralnu pomoc konkretnim državama u njihovim reformama sigurnosnog sektora. Clanstvo u Partnerstvu za mir trima državama – Makedoniji, Albaniji i Hrvatskoj, bilo je od presudne važnosti pri usmjeravanju reformi u onom smjeru koji u buducnosti može najviše i najbolje pridonijeti regionalnoj stabilnosti. Poziv i primanje tih država u punopravno clanstvo sljedeci je znacajan korak koji ce imati znacajne pozitivne ucinke na sigurnost i stabilnost regije. NATO je najviše pomogao u transformaciji obrambenih i vojnih sposobnosti, dok se Europska unija usmjerava prema drugim dijelovima sigurnosnog sektora. I tu možemo uociti jedan problem. Vjerojatnost agresije i oružanog sukoba sve je manje prisutna u regiji. Procesi demobilizacije i transformacije usmjerili su oružane snage prema novim zadacama i novim oblicima organizacije. Uglavnom svi isticu potrebu stvaranja malih, dobro opremljenih, mobilnih snaga. Teritorijalne koncepcije polako ustupaju mjesto koncepcijama mobilnih snaga. Svi su u regiji opredijeljeni za razvoj kooperativne sigurnosti i clanstvo u Europskoj uniji i NATO savezu. S druge strane, stalno se isticu novi sigurnosni izazovi s kojima se regija suocava. To su: organizirani kriminal; korupcija; ilegalna trgovina narkoticima, oružjem, ljudima; terorizam, proliferacija oružja za masovno uništavanje i drugo. S tim se opasnostima pretežno moraju suocavati drugi dijelovi sigurnosnog sektora, kao što su policija, pravosude, obavještajne i sigurnosne službe, carina itd. A njihove su reforme dio integracijskih procesa vezanih uz pristupanje Europskoj uniji. Dakle, onaj dio sektora koji danas u regiji ima, recimo to tako, najmanje posla, više-manje je prošao transformaciju uz pomoc NATO-a, dok se reforma onih dijelova sigurnosnog sektora koji su jako zaposleni, ili bi trebali biti jako zaposleni, uglavnom oslanja na domace napore. A, reci cu vam, domaci napori za reformama su prilicno slabi, razlikuju se od države do države i uglavnom ovise o trenutnoj politickoj volji i strukturi. Ukoliko vladajuce strukture nisu iskreno posvecene dubljim reformama sigurnosnog sektora, njihove države nisu spremne i sposobne suocavati se s novim izazovima. A tada i one same postaju nepouzdan partner na kojem se ne može graditi stabilizacija regije. Koja je krajnja posljedica takvoga stanja? Nereformirani i nespremni dijelovi sigurnosnog sektora koji bi se trebali suocavati s glavnim sigurnosnim izazovima u regiji. Dugorocno, takvo stanje je neodrživo i treba uciniti nove napore za promjenu takvoga stanja. Ovdje treba dodati još jedan element s kojim se ovdje u regiji suocavamo. Moram reci kako još uvijek ima onih koji priželjkuju usporavanje integracijskih procesa i koji stalno poticu strah od europskih integracija. Oni ne žele europska pravila i standarde u našem sustavu, jer bi to smanjilo i u potpunosti eliminiralo prostor njihovog nelegalnog djelovanja. Oni ne žele uspješan pravosudni sustav, jer bi to znacilo provjeru njihovih privatizacijskih i drugih projekata. Oni poticu euroskepticizam, jer njima ne odgovaraju uredeni pravosudni i drugi sustavi. Nama je danas posve jasno kako samo naše državne institucije mogu jamciti izbjegavanje svih pogrešaka u politici i gospodarstvu koje su se dogadale u posljednjih deset godina. To ne može niti jedna institucija izvana. A mi naše institucije gradimo i želimo ih graditi upravo na europskim pozitivnim iskustvima. Na kraju želim još jednom naglasiti kako dugorocna stabilizacija regije nije moguca bez zajednickog djelovanja medunarodne zajednica i država u regiji. Sve vecu odgovornost za regionalnu stabilnost i sigurnost trebaju preuzimati regionalni cimbenici. što skorije ukljucivanje onih koji su vec danas spremni, ili ce u skoro vrijeme biti, u clanstvo NATO saveza i Europske unije jedan je od kljucnih buducih poteza. Svako odgadanje ili usporavanje integracije spremnih aspiranata usporava stvaranje uvjeta za održavanje pune i dugorocne stabilnosti. Trebamo se polako oslobadati „kulture zavisnosti“ i preuzimati odgovornost za našu buducnost. A to možemo najbolje u okviru clanstva. Hvala.

Priopćenja